Proslava jezične raznolikosti

Ljudski faktor

Naš planet ima više od 7 milijardi ljudi koji govore između 6 000 i 7 000 različitih jezika. Svega nekoliko jezika govore stotine ili milijuni govornika, kao što su engleski ili kineski, ali većinu jezika govori tek nekoliko tisuća ili samo nekoliko govornika. U stvari, 96% svjetskih jezika govori samo 4% ljudi. Europljani često doživljavaju svoj kontinent kao prostor s iznimnim brojem jezika, pogotovo kad ga uspoređuju sa Sjevernom Amerikom i Australijom. Ipak, samo 3% od ukupnih svjetskih jezika, nekih 225 jezika su autohtoni europski jezici. Većina svjetskih jezika koji se govore u širokom području s obje strane ekvatora - u jugoistočnoj Aziji, Indiji, Africi i Južnoj Americi. Mnogi Europljani mogu misliti da jednojezični način života norma. No, između pola i dvije trećine svjetske populacije dvojezično je u određenoj mjeri, te značajan broj je i višejezično. Višejezičnost je puno normalnije ljudsko stanje nego jednojezičnost. Raznovrsnost jezika i kultura, kao I u slučaju biološke raznolikosti, sve se vidi očituje kao dobro I lijepo samo po sebi. Svaki jezik ima svoj način gledanja na svijet, te je proizvod svoje vlastite povijesti. Svi jezici imaju svoj ​​individualni identitet i vrijednosti, te su svi jednako primjereni kao načina izražavanja ljudima koji ih koriste. Znamo kada usporedimo tempo kojim djeca uče govoriti, da nijedan jezik nije urođeno teži nego neki drugi jezik.

Struktura jezika

Jezik je proizvoljni sustav zvukova i simbola koji koristi grupa ljudi u mnoge svrhe, uglavnom da bi komunicirali jedni s drugima, izrazili kulturni identitet, prenijeli društvene odnose,te da budu izvor radosti (primjerice, u književnost). Jezici se razlikuju jedni od drugih po svojim zvukovima, gramatici, vokabularu, te uzorcima diskursa. Ali svi su jezici vrlo složeni entiteti. Jezici se razlikuju u broju svojih samoglasnih i suglasnih glasova od manje od desetak do više stotina. Europski jezici imaju tendenciju zaliha srednjeg raspona - od oko 25 takvih glasova (npr. španjolski) do preko 60 (npr. irski). Abecede odražavaju ove glasove s različitim stupnjevima točnosti: neke abecede (npr. velška) vrlo su pravilne u načinu na koji simboliziraju glasove; druge (npr. engleska) su vrlo nepravilne. U gramatici, svaki jezik se sastoji od nekoliko tisuća točaka tvorbi riječi i gradnje rečenice. Svaki jezik ima ogroman vokabular na raspolaganju kako bi se zadovoljile potrebe svojih korisnika - u slučaju europskih jezika, gdje je znanstveni i tehnički vokabular vrlo velik, to doseže i do nekoliko stotina tisuća riječi i fraza. Pojedini govornici znaju i koriste samo djelić  jezika u odnosu na ukupan rječnik. Riječi koje obrazovani ljudi koriste - njihov aktivni vokabular - može doseći do nekih 50.000 riječi; riječi koju znaju, ali ne koriste - njihov pasivni vokabular - nešto je veći. U svakodnevnom razgovoru, ljudi često koriste mali broj riječi, ali s velikom frekvencijom ponavljanja. Procijenjeno je da je 21-godišnjak već izrekao nekih 50 milijuna riječi. Živi jezici i kulture stalno se mijenjaju. Ljudi se međusobno utječu jedni na druge na način na koji govore i pišu. Novi mediji, poput interneta, daju jezicima nove mogućnosti za rast. Jezici su uvijek u kontaktu jedni s drugima, te utječu jedni na druge na brojne načine, osobito posuđivanjem riječi. Engleski je, primjerice, tijekom stoljeća posudio riječi iz više od 350 jezika, a europski jezici trenutno posuđuju brojne riječi iz engleskog.

Učenje jezika

Zadatak učenja materinskog jezika je onaj koji ostvarimo u biti u svojih prvih pet godina života, premda neke značajke jezika (kao što je usvajanje vokabulara) i dalje se nastavljaju na neodređeno vrijeme. Jezik se razvija kroz nekoliko faza. Tijekom prve godine beba proizvodi širok spektar vokala, od čega nastaju obrasci ​​ritma i intonacija, a zatim samoglasnika i suglasnika. Oko prve godine i prve razumljive riječi su izgovorene. Tijekom druge godine, slijedi kombinacija od dvije riječi, polako rastući u kombinacije od tri i četiri riječi. Trogodišnjaci i četverogodišnjaci koriste sve dulje i složenije rečenice. Rječnik raste od nekih 50 aktivnih riječi oko 18.-tog mjeseca starosti do nekoliko tisuća riječi u dobi od pet godina. Materinji jezik pojedinca obično se opisuje kao prvi naučeni ili primarni jezik. To je jezik koji ljudi najbolje znaju, jezik koji najviše koriste, odnosno jezik s kojima se najbliže identificiraju. Kod nekih dvojezičnih govornika, dva su se jezika usvajala tako usko povezana da je nemoguće izabrati između njih, u smislu "prvog" ili "drugog" jezika. Kod većine dvojezičnih govornika, međutim, razlika je jasnija, kako se učenje drugog ili trećeg jezika odvija u školi ili kasnije u životu. Ne postoji apsolutna dobna granica nakon koje je nemoguće naučiti još jedan jezik. Dvojezičnost je složen fenomen. Mit je da dvojezični govornik ima dva jednako razvijena jezika; u stvarnosti, dvojezični govornici rijetko pokazuju ravnotežu između njihovih dvaju jezika. Drugi mit je da su svi dvojezični govornici isti u svojim sposobnostima; u stvarnosti, oni prikazuju razne vrste dvojezičnosti. Neki zvuče poput izvornih govornika u oba svoja jezika; drugi imaju jak strani naglasak na jednom jeziku. Neki mogu dobro čitati na oba jezika; dok ostali mogu to činiti samo na jednom. Neki više vole pisati jednim jezikom, a drugim jezikom mogu samo govoriti. Dvojezičnost donosi razne vrste koristi. Biti dvojezičnim govornikom može poboljšati vaše šanse za uspješno učenje drugih jezika. Štoviše, učenje trećeg jezika olakšano je učenjem drugog. Dvojezični govornici također mogu imati neke prednosti u razmišljanju: postoje dokazi o bržem napretku nego u govornika jednog jezika, u određenim područjima ranog kognitivnog razvoja, te su na mnogo načina kreativniji u svojim jezičnim vještinama. Dvojezični govornici imaju veliku prednost zbog mogućnosti komuniciranja s puno više različitih ljudi. Zbog činjenice da dvojezični govornici imaju priliku iskusiti dvije ili više kultura na intiman način, njihova sposobnost može dovesti do veće osjetljivosti u komunikaciji i spremnost da se prevladaju kulturne barijere i graditi kulturne mostove. Postoje i važna praktična pitanja: dvojezični govornici imaju potencijalnu ekonomsku prednost zbog većeg broja radnih mjesta koja im postaju dostupna. Također je sve više prihvaćeno da višejezične tvrtke imaju konkurentsku prednost nad jednojezičnim.

Porodice jezika

Jezici su međusobno povezani poput članova obitelji. Većina jezika Europe mogu se grupirani zajedno, zbog svojih zajedničkih početaka, kao jedna, velika porodica indoeuropskih jezika. Jezične porodice u Europi s najviše članica-jezika i najviše govornika su germanska, romanska i slavenska. Porodica germanskih jezika ima sjevernu skupinu u koju spadaju danski, norveški, švedski, islandski i ferojski, kao i zapadnu skupinu koju čine njemački, nizozemski, engleski, frizijski i jidiš. Porodici romanskih jezika pripadaju rumunjski, talijanski, korzikanski, španjolski, portugalski, katalonski, provansalski, francuski, romanski, ladinski i sardinski jezik. U porodicu slavenskih jezika pripadaju jezici: ruski, ukrajinski, bjeloruski, poljski, češki, sorapski, slovački, slovenski, srpski, hrvatski, makedonski i bugarski. U porodici keltskih jezika su irski, škotski, velški i bretonski, uz pokušaje oživljavanja kornijskog i manx jezika. Baltičkoj porodici jezika pripadaju latvijski i litvanski. Odvojene porodice sa samo jednim jezikom su grčki, albanski i armenski. Baskijski je jedinstven slučaj, jer ne spada u veliku indoeuropsku porodicu jezika, a njegovi korijeni su nepoznati. Ostale jezične porodice također imaju svoje pripadajuće članove u Europi. Na sjeveru ćemo naći uralske jezike: finski, estonski, mađarski, nekoliko sámi jezika, kao i drugih manjih jezika u sjevernim dijelovima Ruske Federacije, kao što ingrijski i karelijski. Na jugoistoku nalazimo predstavnike altajske jezične porodice, posebice turski i azerbajdžanski. Kavkaska jezična porodice čini jezike koji se govore na relativno malom i kompaktnom području između Crnog mora i Kaspijskog jezera, a sastoji se također od oko 40 jezika članova, među kojima su gruzijski i abazinski. Afroazijska porodica jezika uključuje malteški, hebrejski i berberski. Svi ovi jezici koriste mali broj abecednih znakova. Većina jezika koristi latinično pismo (ili latinicu). Ruski i neki drugi slavenski jezici koriste ćirilicu. Grčki, jidiš, armenski i gruzijski svaki imaju svoje ​​vlastito pismo. Neeuropski jezici, kao što su arapski, kineski i hindu, uvelike se koriste na prostoru Europe vlastitim sustavom pisanja.

Jezici Europe

Procjene variraju, ali postoji oko 225 govorenih autohtonih jezika. Pet jezika kojima govori većina ljudi u Europi, po broju govornika materinjeg jezika, to su ruski, njemački, engleski, francuski i talijanski. No, većina europskih zemalja rutinski rade i funkcioniraju s nekoliko jezika. Iznimke su male države poput Lihtenštajna i Svete Stolice (Vatikana), mada čak i na tim mjestima pronašli smo zapaženu uporabu i drugog jezika. U 49 država potpisnica Europske kulturne konvencije, postoji 41 službenih ili nacionalnih jezika, te mnogi priznaju i poseban status drugim jezicima. Većina zemalja ima niz tradicionalno govorenih manjinskih ili regionalnih jezika. Ruska Federacija ima daleko najveći broj jezika kojima se govori na svom području; broj varira od 130 do 200, ovisno o kriterijima. Neki regionalni i manjinski jezici dobili su službeni status, primjerice, baskijski, katalonski i galicijski u regijama Španjolske u kojima se njima govori. Velški ima zaštitna jezična prava u Velikoj Britaniji, kao i frizijski u Nizozemskoj i sámi jezici u Norveškoj, Švedskoj i Finskoj. Zbog priljeva migranata i izbjeglica iz svih krajeva svijeta, Europa postala sve prostor sa sve više jezika. London, primjerice, ima više od 300 jezika kojima se govori kao domaćim jezicima.  U većini drugih većih gradova, osobito u zapadnoj Europi, vjerojatno ima 100-200 jezika kojima školska populacija govori kao materinskim jezicima. Najčešći jezici su arapski, berberski turski, kurdski, hindu, pandžapski i kineski. Međutim, mnogim od tih jezika govore manjine, te je njihova budućnost ugrožena. Dnevna, neformalna, usmena interakcija između roditelja i djece presudna je za opstanak u jeziku. Stručnjaci procjenjuju da će tijekom ovog stoljeća barem polovica svjetskih jezika, a možda i više, izumrijeti. Unutar dvije generacije svi tragovi jezika mogu nestati kad se djeca više ne podižu na tom jeziku. Razlozi odustajanja od jezika su višestruki, a uključuju fizičko uništenje  (kroz krize u okolišu i bolesti) neke zajednice ili prostora gdje obitavaju, aktivni antagonizam prema političkim skupinama, i - najčešći uzrok - ekonomska i kulturna dominacija moćnijih i prestižnijih jezika. No, bez obzira na razlog, rezultat je isti: gubitak za čovječanstvo jedinstvenog resursa. Kroz rad Vijeća Europe, dva važna međunarodne instrumenta stupila su na snagu 1998. Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima na snazi ​​je u 22*države članice; Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina koja uključuje neke odredbe za manjinske jezike, koji je na snazi ​​u 39* država članica. Ovi ugovori važni su u zaštiti i promicanju jezičnog bogatstva Europe. (*ratifikacije 2007.) Početkom 21. stoljeća svi europski građani žive u višejezičnoj okolini. U svakodnevnom životu građani se susreću s mnogim različitim jezicima, primjerice u autobusu ili vlaku, putem TV-a, radija ili novina, ili čitajući sastojke na proizvodu u trgovini. Postoji potreba da se pojača znanje i razumijevanje različitosti jezika Europe, kao i čimbenika koji utječu na njihovo održavanje i rast. Postoji također i potreba za generiranjem većeg interesa i radoznalosti o jezicima. Postoji potreba za povećanjem jezične toleranciju unutar i između nacija. Ovo su samo neki od ciljeva Europske godine jezika 2001. koja je bila u organizaciji Vijeća Europe i Europske unije. Uoči zatvaranja događaja godine, Odbor ministara Vijeća Europe odlučio je proglasiti Europski dan jezika koji se obilježava i slavi 26. rujna svake godine, sa sličnim ciljevima.