Proslava jezičke raznolikosti
Ljudsko stanje
Naša planeta ima preko 7 milijardi ljudi koji govore između 6000 i 7000 različitih jezika. Nekoliko od tih jezika, kao što su engleski i kineski, govore stotine miliona ljudi, ali je većina u upotrebi od strane nekoliko hiljada, ili čak šake ljudi. Ustvari, 96% svjetskih jezika govori samo 4% ljudi. Evropljani često misle da njihov kontinent posjeduje izniman broj jezika, posebno u poređenju sa Sjevernom Amerikom ili Australijom. Međutim, samo 3% od svjetskog ukupnog broja, oko 225 jezika, je autohtono u Evropi. Većina svjetskih jezika se govori u širem području oko ekvatora – u južnoistočnoj Aziji, Indiji, Africi i Južnoj Americi. Mnogi Evropljani možda misle da je jednojezični način življenja norma, međutim, između polovine i dvije trećine svjetskog stanovništva je dvojezično do određenog stepena, a znatan broj je višejezičan. Višejezičnost predstavlja mnogo normalnije ljudsko stanje nego jednojezičnost. Različitost jezika i kultura, kao u slučaju biodiverziteta, se sve više percipira kao dobra i lijepa stvar sama po sebi. Svaki jezik ima svoj pogled na svijet, koji je produkt njegove specifične historije. Svi jezici imaju vlastiti identitet i vrijednost, i svi su podjednako adekvatni kao način izražavanja za ljude koji ih koriste, a iz usporedbi vremena za koje djeca nauče da pričaju, znamo da nijedan jezik nije suštinski teži od nekog drugog.
Struktura jezika
Jezik je proizvoljan sistem zvukova i simbola, koji se koristi za mnoge namjene od strane grupe ljudi, prvenstveno za komunikaciju jednih s drugima, za izražavanje kulturnog identiteta, za stvaranje društvenih veza, i za pronalaženje izvora užitka (na primjer u književnosti). Jezici se razlikuju jedni od drugih po zvukovima, gramatici, rječniku i uzorcima govora, ali su svi oni iznimno kompleksne cjeline. Na primjer, mogu se razlikovati po broju samoglasnika i suglasnika koje posjeduju, od manje od 12 do preko stotinu. Evropski jezici često se nalaze u srednjem opsegu – od oko 25 zvukova (npr. španski) do preko 60 (npr. irski). Sistemi pisanja reflektuju ove zvukove sa različitim nivoima tačnosti: neki (kao npr. velški) su veoma pravilni u zabilježavanju zvukova; drugi (poput engleskog) su veoma nepravilni. U okviru gramatike, svaki jezik se sastoji od nekoliko hiljada načina tvorbe riječi i konstrukcije rečenica. Svaki jezik posjeduje ogroman rječnik dostupan da ispuni zahtjeve njihovog korisnika – u slučaju evropskih jezika, gdje je naučni i tehnički rječnik jako velik, ovo dostiže nekoliko stotina hiljada riječi i fraza. Individualni govornici znaju i koriste samo dio kompletnog rječnika jednog jezika. Riječi koje obrazovani ljudi koriste – njihov aktivni vokabular – doseže nekih 50.000 riječi; riječi koje poznaju ali ne koriste – njihov pasivni vokabular - je u određenoj mjeri veći. U svakodnevnim razgovorima, ljudi često koriste samo mali broj riječi, ali s većom frekvencijom. Procijenjeno je da već 21-godišnjak proizvede oko 50 miliona riječi. Živi jezici i kulture se stalno mijenjaju. Ljudi utiču jedni na druge načinom na koji govore i pišu. Novi mediji, kao što je Internet, daju jezicima nove mogućnosti da rastu. Jezici su stalno u kontaktu jedni s drugima, i utiču jedni na druge na mnoge načine, a posebno posuđivanjem riječi. Engleski je, na primjer, u prošlim stoljećima posuđivao riječi iz više od 350 jezika, a svi evropski jezici trenutno posuđuju mnoge riječi iz engleskog.
Usvajanje jezika
Učenje maternjeg jezika je, u suštini, zadatak koji ostvarimo u toku prvih pet godina života, iako određena svojstva jezika (kao što je sticanje rječnika) usvajamo u nedogled. Jezik se razvija kroz nekoliko faza. Tokom prve godine, beba pravi veliki broj zvukova, iz kojih se javljaju ritam i uzorci intonacije, a potom samoglasnici i suglasnici. Oko prve godine, proizvodi prve razumljive riječi. Tokom druge godine, kombinacije od dvije riječi se pojavljuju, prelazeći polahko u kombinacije od tri i četiri riječi. Trogodišnjaci i četverogodišnjaci koriste sve duže i složenije rečenice. Rječnik raste od 50 aktivnih riječi sa 18 mjeseci do nekoliko hiljada riječi u petoj godini. Maternji jezik se obično opisuje kao prvonaučeni ili primarni jezik osobe. To je jezik koji ljudi najbolje poznaju, najviše koriste, ili jezik s kojim se najviše poistovjećuju. Kod nekih dvojezičnih ljudi, učenje dva jezika je bilo tako blisko povezano da je nemoguće izabrati među njima koji je „prvi“, a koji „drugi“ jezik. Sa većinom dvojezičnih ljudi ta razlika je, međutim, jasnija budući da drugi ili treći jezik počnu učiti u školi ili kasnije u životu. Ne postoji apsolutna dobna granica nakon koje je je nemoguće naučiti neki jezik. Dvojezičnost je složen fenomen. Učestao mit je da dvojezična osoba posjeduje dva podjednako razvijena jezika; u stvarnosti dvojezični govornici rijetko pokazuju balans između svoja dva jezika. Drugi mit je da su svi dvojezični govornici jednaki u svojim sposobnostima; u stvarnosti oni pokazuju mnoge vrste dvojezičnosti. Neki zvuče kao izvorni govornici u oba svoja jezika; drugi imaju jak strani naglasak u jednom. Neki dobro čitaju na oba jezika; drugi to mogu samo u jednom. Neki radije pišu na jednom jeziku, ali znaju samo pričati na drugom. Dvojezičnost donosi sa sobom različite prednosti. Ona može povećati vaše šanse da uspješno naučite druge jezike; učenje trećeg jezika je, na određeni način, olakšano učenjem drugog. Dvojezični govornici također mogu imati određene prednosti u razmišljanju: postoje dokazi da oni brže napreduju u određenim područjima ranog kognitivnog razvoja i mnogo su kreativniji u svojim lingvističkim vještinama od jednojezičara. Dvojezični govornici imaju veliku prednost što su u mogućnosti komunicirati sa širim krugom ljudi. Zbog toga što dvojezični govornici iz prve ruke mogu doživjeti dvije ili više kultura, oni mogu biti senzitivniji u komunikaciji i spremniji da pređu kulturne barijere i izgrade veze. Također postoji i važna praktična strana: dvojezični govornici imaju potencijalnu ekonomsku prednost jer im je dostupan veći broj poslova. Sve više je vidljivo da višejezične kompanije imaju konkurentsku prednost nad jednojezičnim kompanijama.
Porodice jezika
Jezici su povezani jedni s drugima kao članovi porodice. Većinu evropskih jezika možemo grupisati zajedno, zbog njihovog zajedničkog porijekla, kao jednu veliku indo-evropsku porodicu jezika. Porodice u Evropi koje sadrže najveći broj jezika su germanska, romanska i slavenska. Germanska porodica jezika ima sjevernu granu sa danskim, norveškim, švedskim, islandskim i farskim, kao i zapadnu granu sa njemačkim, holandskim, frizijskim, engleskim i jidiš jezikom kao svojim članovima. U romansku skupinu jezika spadaju rumunski, italijanski, korzikanski, španski, portugalski, katalonski, oksitanski, francuski, retroromanski, ladinski i sardinski. Slavenskoj porodici jezika pripadaju jezici kao što su ruski, ukrajinski, bjeloruski, poljski, lužičkosrpski, češki, slovački, slovenački, srpski, hrvatski, makedonski i bugarski. U keltičkoj skupini nalazimo irski, škotski gaelski, velški i bretonski, te je u toku pokret oživljavanja za kornvalski i manski jezik. U baltičku porodicu spadaju latvijski i litvanski. Posebne porodice, sa samo jednim članom, su grčki, albanski i armenski. Baskijski je poseban slučaj, budući da ne pripada indo-evropskoj porodici i njegovo porijeklo je nepoznato. Druge porodice jezika također imaju jezike koji se govore u Evropi. Na sjeveru nailazimo na uralske jezike: finski, estonski, mađarski, nekoliko laponskih jezika, kao i neke manje jezike u sjevernim dijelovima Rusije, kao što su ingrijski i karelski. Na jugoistoku nailazimo na altajsku porodicu jezika, prije svega turski i azerbejdžanski. Kavkaski jezici se govore na relativno malom i kompaktnom području između Crnog mora i Kaspijskog jezera, i sastoje se od oko 40 članova, među kojima su gruzijski i abhaski. Afro-azijska porodica uključuje malteški, hebrejski i berberski. Svi ovi jezici koriste mali broj znakova. Većina jezika koristi romansko (ili latinsko) pismo. Ruski i još neki slavenski jezici koriste ćirilicu. Grčki, jidiš, armenski i gruzijski imaju svaki svoje pismo. Neevropski jezici koji su u širokoj upotrebi na evropskoj teritoriji, kao arapski, kineski i hindi, imaju svoje zasebne načine zapisivanja.
Jezici Evrope
Procjene variraju, ali vjeruje se da postoji oko 225 autohtonih govornih jezika. Pet jezika sa najvećim brojem izvornih govornika su ruski, njemački, engleski, francuski i italijanski. Međutim, većina evropskih država koristi rutinski nekoliko jezika. Izuzeci su male države poput Lihtenštajna i Vatikana, ali čak i u tim mjestima nailazimo na značajnu upotrebu drugog jezika. 49 država učesnica Evropske kulturne konvencije ima zajedno 41 oficijelni ili nacionalni jezik, a mnoge su dodijelile poseban status i drugim jezicima. U većini država se govori i određeni broj tradicionalnih ili regionalnih jezika. Ruska federacija ima daleko najveći broj jezika koji se govore na njenoj teritoriji; broj varira između 130 do 200, zavisno od kriterija. Neki regionalni ili manjinski jezici su dobili i oficijelni status, na primjer, baskijski, katalonski i galicijski u dijelovima Španije u kojima se govore. Velški je zaštićeni jezik u Velikoj Britaniji, kao što je i frizijski u Holandiji i laponski jezici u Norveškoj, Švedskoj i Finskoj. Zbog priliva migranata i izbjeglica iz cijelog svijeta, Evropa je postala izrazito višejezična. U Londonu se, na primjer, govori više od 300 jezika kao primarni jezik u domaćinstvima. Školska populacija u većini drugih velikih gradova, posebno u zapadnoj Evropi, govori 100-200 jezika kao maternji jezik. Najčešći među njima su arapski, berberski, turski, kurdski, hindi, pandžabi i kineski. Međutim, mnogi od tih jezika su u upotrebi od strane manjina i njihova budućnost je ugrožena. Dnevna, neformalna govorna interakcija između roditelja i djece je presudna za opstanak nekog jezika. Stručnjaci su procijenili da će u toku ovog stoljeća najmanje polovina svjetskih jezika, a možda i više, izumrijeti. U toku dvije generacije mogu nestati svi tragovi jednog jezika, ukoliko se djeca više ne odgajaju u njemu. Razlozi za napuštanje jezika mogu biti višestruki, i uključuju fizičku destrukciju društvene zajednice (kroz prirodne nedaće i bolesti) ili njenog staništa, aktivni antagonizam političkih grupa, i – najčešći razlog – ekonomska i kulturna dominacija moćnijih i prestižnijih jezika. Ali bilo koji razlog da je u pitanju, rezultat je uvijek isti: gubitak jedinstvenog resursa za čovječanstvo. Kroz rad Vijeća Evrope, dva važna internacionalna intrsumenta su stupila na snagu 1998. Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima je na snazi u 22* države članice; Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina, koja uključuje određene odredbe koje se odnose na manjinske jezike, je na snazi u 39* država članica (*ratifikacija u 2007. godini). Ovi sporazumi su važni za zaštitu i promociju jezičkog zdravlja Evrope. Na početku 21. stoljeća svi građani Evrope žive u višejezičnom okruženju. U svakodnevnom životu građani se susreću sa mnogim različitim jezicima, na primjer prilikom vožnje u autobusu ili vozu, preko TV-a, radia ili novina, ili preko sastojaka proizvoda u supermarketu. Postoji potreba da se poveća znanje i razumijevanje o raznolikosti jezika Evrope, i faktora koji utiču na njihovo održavanje i rast. Postoji potreba da se generiše veći interes i znatiželja za jezicima. Postoji potreba da se poveća jezička tolerancija u i između nacija. Ovo su bili samo neki od ciljeva Evropske godine jezika 2001., organizovane od strane Vijeća Evrope i Evropske unije. Na završnoj ceremoniji Godine, Odbor ministara Vijeća Evrope je odlučio proglasiti Evropski dan jezika sa srodnim ciljevima, koji će se obilježavati svake godine na 26. septembar.